понедељак, 26. октобар 2020.

Ruševina

 Ruševina
 
Urušavam se
Više nema ljubavi
Više nema mržrnje
 Više nema ičeg, a ni ničeg,
Postoji rušeno
Rasuto po livadi
Beo ispucao kamen
Previše nesređeno za red,
Previše uređeno za haos
Ničemu, ništa, a ni to
Samo ruševina koju po nekad zapiša koji pas  

недеља, 25. октобар 2020.

17 Lunarni dan

 17 Lunarni dan
 
 
Bludni oče, grešni sine
Nemoj da lebdiš, stani na bljatnjavo tlo,
Jeste ružno i prljavo,
Ali stopala su ti na zemlji,
Ne naginji se preko litice,
Nemoj pasti u zemaljski pakao,
Ne igraj tu igru,poći će u lošem smeru,
Sedamnaesti lunarni dan je, 
Zagrli me, samo me zagrli, zagrli...
Jer od tebe mnogo lepše brinem.

Libela

 Libela
 
 
Mirišemo na prazninu  i nezadovljsto
Idemo uskom bodljikavom cestom.
Idem sam, jer ti si skrenula negde,
Sigurno si na boljem mesto sad.
Koračam preko trnja, kroz mrak ili prejako svetlo
Ništa ne valja, ne valjam ni ja,
U svom tom kovitlacu istrulelih nadanja i besmislenih  želja,
Sa  staze koja mi seče stopala i volju, nisam se sklonio,
I dalje, pognute glave putujem uporno...
Nakrivljenim svetom, libele skršene...

субота, 24. октобар 2020.

Karambol

 Karambol
 
Rasprši se u etar
Pa se rastvori u kiši
Padni na zemlju,
Te proklijaj bujno
Porašće neveni,
I polen će ćeš razdeleti,
Crtaćeš po nebu lica razna,
Sve ćeš moći onim osmehom i pogledom,
Pašću pred tobom,
Po meni svi će pišati,
Pa pišaj i ti, može ti se,
Dok se držim najjače za tvoje prepone,
Zagledanu u prazninu
Izgubio sam se u svemu tome,
Udaram o sve..., i sve udaramo o mene,
Ošini me svojom  bičem,
I ne budi moja, skladnije je tako .
 

субота, 17. октобар 2020.

Krug

 Krug
 
 
 Ti?
Sreli smo se negde, nekad,
Tvoji pokreti su mi previšise poznati...
Odakle se to mi znamo?
Od kad?
Stoleća, tisućleća, prapočetak?
Znam te od ranije, tvoju dušu, tvoje lutanje.
Lutali smo i pre, prijatelji večno, tražili zaleđen plamen .
 Ili sličnu tvar, smisao smisla, ili zagrljaj.čvrsti.
Da li se sećaš?
Gde smo tad stali?
Je l smo uhvatili za rep feniksa i pripitomili sovu?
Ili smo se zaglavili u prešećerenom moru?
Nastavimo...

четвртак, 15. октобар 2020.

alobaraP

alobaraP  
 
Dozvoli ću ti da spustiš glavu na moje rame,
Neću ništa da radim, ti nas zabavi,
Govorićeš ispričane priče,
Stotine puta spomenute, oglodane,
Dosadne poput posmatranja prijatne šetnje puža po suncu,
Uradićeš ništa, baš ništa,
Neću ni umeti,  ni želiti suprotstaviti se tome,
Biće  prazno kao i ova pesma.

 

понедељак, 5. октобар 2020.

Elipsa

    Elipsa
 
Stanimo u red za streljanje
Pa čekajmo nestrpljivo nagradu, 
Taj zlatni metak od dobročinitelja,
Da li će biti za oboje?
Nikad nema dva dara,
I opet, obrnemo liniju,
Istog smera, iste dužine,
Od jednog kraja logora do drugog.
I opet se nađemo postrojani,
Na istom mestu, isti razlog,
Ne možemo se otresti toga,
Uvek je samo jedan blagosloven,
Dok drugi juri, da proba okanuti se,
Ipak povuče nagrađenog nazad,
Iznova i iznova, i iznova,
Prsten je previše pravilan,
Za nas isčašene i neprilagodljive...

недеља, 4. октобар 2020.

Hiperbola

Hiperbola
 
Skinimo se do gole kože,
Skinimo i kožu, i potkožu,
Legnimo nasuprot drugog,
Zagrilomo se jako, najjače,
 Nikakvo produžavanje vrste,
Samo smo tu, eto, tek tako ,
Zaronići glavu u tvoje grudi,
Osetićes kako mi se suze slivaju,
Na tvoja nedra i stomak,
Dušek, i nas dvoje,
Topimo se, sa podom ispod,
Isprepletani jedom pravom zavijenom,
Bledimo, nestajemo ,
Nema nas, nigde smo,
Ti i ja,
Nepostojimo.

четвртак, 1. октобар 2020.

Putešestvija

Putešestvija


Hajmo u šetnju, noćnu, celonoćnu,
Čim sunce zađe, nađimo se negde, skromno,
Odimo u neki običan kafić, na dve, tri kafe,
Jer nas čeka noć neverovatna, duga i neponovljiva,
Posle uzmimo neku brzu hranu,
I jedimo je na gradskoj autobuskoj stanici,
Gledajmo u koji će bus najčudnija osoba ući,
idemo za njom, idemo do kraja, nije bitna više,
U toj vukojebini, na rubu grada, pronađimo nešto,
Buvaru, zadrugu, jeftini kafić, i sakrimo se tu,
Verovatno neka kafanica, gde popijemo po jednu odvratnu brlju,
I po domaću kafu, jer noć tek čeka,
Pešaka ćemo se vraćati do grada, ili autostopom,
Sigurno smo našli kog uvrnutog da nas poveze,
Pritom zabavi i delom razume,
Kad stignemo dole, otiđimo u neki grozni popularni klub,
Odvratna muzika i jeftini ljudi, i mnogo silikona u prostoru,
Tu smo samo da popijemo po neki koktel brzo, 
I neskromno osudimo, za nas glupu i debilsku masu,
Čim nas alkohol drmne,   kupićemo 10 limenki piva,
I da klošarimo, po jednu da popijemo na mesta zapečatirana uspomenama,
Gde će nostlajgija da nas izjebe i uništi i ostavi ravnodušne na kraju,,
Pa dva mesta svakom, a jedno zajednički, valjda imamo nešto,
Guramo dalje, kroz mračne ulice, u kojima se vidi samo naša upaljena pljuga,
U glomazni mrak, sednimo tu na neki beton obgrljeni tamom, i sačekamo da neki frik prođe,
Osetiće nas, svoje saborce u ovom strašnom svetu, 
Zaustavićemo frika, da se podružimo sa tom osobom, a onda nek krene i ona,,  
Potom idemo da završimo belo, jer noć nije ni polovinu prešla,
Frik će otiću na svoju stranu, a mi će da preturamo brojeve, da dilera nađemo,
Ulovićemo, nema sumnje, uradićemo se, i koračaćemo brzo kroz noć,
Kupićemo flašu tekile, i zabiti se u park gde nafurani klinci, rokeri sviraju Galiju,
Tad ćemo se vrištati pesme Velike Arkane, Pusti me da raskinem sa njom , posebno možda dva tri puta,
Kad nas namunjen klinci oteraju, da isperemo sve što nam je aure zaprljalo,
Otićemo u neku raspadnudi, u , ni ne znam šta je, gde se skupljuju propale matore noćne ptice,
Gde će biti izuzetno dosadna muzika, i popićemo šta nude,verovatno kiselu i vinjak.
Posle,  pronađimo neku visoku zgradu,u lift, do zadnjeg sprata,
Skačimo i skačimo, dok se lift ne otkači, padajmo,kraće no što želimo, dok se kočnice ne uključe,
Premestimo se u sledeću, odimo na krov, zapalimo travu, uzmimo što je ostalo belo,
I gledajmo kako sunce proždire noć...